Naslovnica NOVOSTI/BLOG

NOVOSTI/BLOG

žanr

Iz kategorije NOVOSTI/BLOG
Subota, 17 Svibanj 2014 16:29

Ovo je trebao biti predgovor, no kako nije, postupit ću kao u nekim restoranima – da se ne baci
[pri tom ne radi se o 4/5, već prije o 5/8]


Sjednete u restoran gdje vam posluže spektakularno jelo, negdje nakon trećeg slijeda sve luđih i neočekivanijih apsolutno nespojivih gastronomskih ekshibicija, poželite upoznati kuhara, kreatora ovih nevjerojatnih delicija. Uglađeni, sasvim regularni konobar prenese vašu želju.

Chef dođe, ljubazno vas pozdravi i kaže da su jela samo isprika kako bi se vi osjećali ugodno u njihovom ambijentu. Čuda se redaju do kraja vašeg objeda.
Na kraju sve te kulinarske svečanosti platite i izađete iz restorana. Ipak na ulici vas presretne  „aftertaste“  deserta koji vam je zapeo za zub, i vrati natrag u restoran. Ulazite obazrivo,  sluteći da je sve bio samo san.  Ulazite, kad tamo konobari  poslužuju blotere* natopljene najfinijim dosad neotkrivenim mirisnim esencijama, ne bi li se gosti prisjetili neke od svojih najljepših davno zaboravljenih uspomena, te  kako bi po opisu baš te uspomene mogli spraviti jelo.
Trenutak dva je dovoljan da shvatite, kako u potpunosti ispunjavaju želje gostiju.
Gubite strpljenje, i žurno upadate u kuhinju!
Nema čarobnjaka, al' ima čarolije!
Jedni spravljaju mirise, drugi kuhaju, treći uzgajaju bilje u vrtu pod prozorom, četvrti treniraju finoću ophođenja, zajedničko im je samo to što su na okupu. Slave taj svoj zajednički prostor na način, da vi uživate u njemu!?  Nema razloga!  Emocija, okus, miris i zvuk pobjeglog  daha neočekivanog oduševljenja, je sve što čini taj prostor.

Eat Suite je samo prvi od koraka artikulacije glazbenog prostora koji zauzima ovaj neobičan spoj glazbenog metjera.


Nisu natjerali, već zamolili dvorac da svira u odjecima njihove glazbe, koja je kirurški točnom ritmikom hvatala zvuk od jednog do drugog glazbenika, prije no što je stigao do njih. Sustav je to glazbene anticipacije koji pripada hrabrima, da ga proizvedu i smjelima da ga zadrže.

Tematska odrednica stremi hrani, no interpretira je daleko dublje od slasne sitosti, jednako tako ne artikulira ni njen sastav, već se bavi smislom u procesu. U procesu spravljanja, doživljavanja i konzumiranja – ideje . Takvo što mogu samo djeca, no nije to infantilni impuls u igri jer su zajedno.
To je dječačka hrabrost da zaigraju nogomet protiv većeg tima, u nadi da će im narasti krila na nogama i da će ih pobijediti promjenom medija - leta naspram trka! Koliko god zvuk zalazio u neočekivane ritmičke modele nikada ne gubi smisao harmoničnosti i neočekivanosti, ali  uvijek u jasnoj formaciji zadanog dogovora. Igramo dok ne pobijedimo prostor!
Svaki genijalni tim ima svoga vođu – genijalca, ovaj tim ima genijalce vođene konceptom koji izvire iz svih njih u slijedu zadanoga. I čim pomislite da ste shvatili taj ljepljivi ritam ovog neobično skrojenog ansambla udaraljki s klasičnim bubnjem, tamburicom, bas gitarom i klavirom, zastanete u potrebi da odredite stil, žanr.  Pop, rock, etno-jazz, filmske glazba, klasika, world musica . Ne,  sve je i sve nije! Trebalo bi u ući  u njihovu glavu il' njihova srca i tamo pronaći odrednicu.
Razmišljati poput njih! Kako bi oni, na primjer, lovili zeca? Da li bi hvatali zeca ili ideju o njemu? Vjerojatno bi čučnuli u grm i fućkali kao mrkva.
U ostalom ,
tko još lovi zeca,
a i kome treba žanr!

brand vs image

Iz kategorije NOVOSTI/BLOG
Srijeda, 18 Srpanj 2012 16:00

[nije mi namjera objašnjavati vam razliku između imidža i brenda, no baš ću to učiniti]

Nedavno pri sastanku s jednim klijentom upravo se o temi ovog bloga vodila manja rasprava vezana na termine puštanja određenih informacija u eter. Kako smo razliku brenda i imidža već pri početku suradnje „riješili“ doticali smo se posljedičnih veza koje brend iznjedruje i uglavljuje u sliku koju posjetitelj baštini i odnosi, dakle imidž. Pomalo bezobrazno uz ostale natuknice koje sam unosio u crnu knjigu (tako tepamo rokovniku u Art'su) skicirao sam taj suodnos brenda i imidža. I to je zapelo klijentu za oko, zamolio me je da mu pokažem to što crtam. Da ne bih ispao bezobrazan ignorant zamolio sam ga da mi opiše što vidi tj. da postavi nacrtane figure u suodnos. Pomalo blijedo me pogledavši uze moju crnu knjigu te već sljedećeg trenutka kutreći ispod oka (u smislu kakvu mu opet zagonetku spremam) odgovori: „Veseli čovjek i tužna sjena.“. „Nema tu suodnosa, samo je jedna figura!“. Tada na prvu figuru napišem „brand“, a na drugu „image“ i pokažem mu uz pitanje: „A sad?“

Moje pitanje kao i odgovor: „O da, sad kužim!“ je zapravo više iznenadilo mene no njega - shvaćanjem da mi klijent pojma nema o stvarima koje smo tesali prije par mjeseci.

Preskočit' ću dio razgovora kojim smo utvrdili i prošli sprijeda i straga ovu temu i dodati samo, da sve naše prvotne priče (u ovom slučaju tlapnje) o razlici brenda i imidža te o: „gdje imidž koristi postojeće na impresijama zasnovane elemente identiteta“ su se pokazale uzaludnima i to iz dva razloga. Prvi, jer nismo provjerili zajedničko razumijevanje (u mjeri njegove interpretacije navedenog) te kao drugi, jer nismo klijentu ponudili paletu asocijativnih priča i simbola kojim bi točno naciljali u centar njegovog obrazovnog ili perceptivnog profila.

Stoga draga djeco, prijatelji, klijenti, namjernici, stalkeri, konkurenti, poznanici, sljedbenici i nenamjernici: crtajte i/ili objašnjavajte, ponudite paralele i asocijativne nizove svojim klijentima jer to što su platili uslugu, a ne i savjetovanje, ne znači da istu ne trebaju razumjeti ili naučiti od čega se sastoji u cijelosti. Odista se isplati, klijent će vas razumjeti kao i temu te time znati i oboje cijeniti.

29.  prosinca 2011. u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, održano je svečano uručenje ovogodišnje nagrade Hrvatske glazbene mladeži „Ivo Vuljević“ za najistaknutije ostvarenje mladih glazbenika.  Imajući na umu značaj talentiranih, mladih umjetnika i mi u Art'su odlučili smo pružiti podršku te smo na svečanu dodjelu poslali svog najtalentiranijeg člana tima koji je posebno za ovu prigodu obukao smoking (vidi sliku gore).

Interes za ovogodišnju nagradu bio je velik, prijavilo se čak 11 kandidata a nagradu su ponosno i zasluženo odnijeli gitarist Srđan Bulat i udaraljkaš Filip Merčep koji je ujedno bio i najmlađi kandidat.

Filip Merčep, student druge godine udaraljki na Muzičkoj akademiji, posebno je vješt na marimbi, (morali smo googlati i to vam je udaraljkaški instrument koji zvuči kao neki „hibrid“ glasovira, harfe i gitare), ujedno je i najmlađi dobitnik »Porina« u povijest te nagrade, a uz Moniku Leskovar je i jedini hrvatski glazbenik koji je svirao u finalu Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika.

Gitarist Srđan Bulat, student specijalističkog poslijediplomskog studija gitare na Muzičkoj akademiji, u zadnjih 15 godina osvojio je više od 40 (!!!), uglavnom prvih, nagrada na najuglednijim međunarodnim gitarskim natjecanjima po Europi. Primjerice: na 45. međunaradnom natjecanju "Francisco Tarrega" u Španjolskoj Srđan je dobio posebnu nagradu za najbolju interpretaciju djela čovjeka čije ima natjecanje nosi i tako bio apsolutni pobjednik natjecanja. Svemu ovome treba pripisati i još dvije sasvim logične nagrade: dekanova i rektorova nagrada, najboljem studentu generacije.

Srđan i FIlip su za nagradu od HGM-a dobili diplomu te novčanu nagradu od, pazi sad: 22 tisuće kuna koju će ova dva mlada glazbenika bratski podijeliti. Ali to nije sve!  HGM i njihovi sponzori bili su široke ruke pa su sretni dobitnici uz ove dvije nagrade dobili i...*drum roll*...stručnu organizaciju njihovih koncerata tijekom cijele iduće godine, te brigu o njihovoj karijeri uz svu ostalu potrebnu organizaciju (wow) a sve to gore spomenutu nagradu povećava do nevjerojatnih 100.000 kuna (double-wow).

Oduševljeni (i moramo priznati, pomalo posramljeni)  postignućima ovih mladih talentiranih glazbenika, želimo im uspješnu narednu godinu kao i sve one iza, a sve vas ostale pozivamo da otvorite oči i uši za nove nade koje dolaze jer možda su baš oni pravi kandidati za nagradu „Ivo Vuljević“ 2012.

 

Za većinu u ovom ili sličnim poslovima približavanje EU integraciji ipak postavlja pitanje preispitivanja modaliteta vlastite djelatnosti i njene politike. Hinimo da je super, ili pak da nema veze jer ništa se kao bitno promijeniti neće. Za one koji misle da se neće, i neće se dogoditi promjena, za one koji misle da hoće – promjena se već dogodila – samo reperkusije dolaze kasnije.

Ja sam kasnih devedesetih proveo prilično vrijeme radeći za i u EU prostoru. Sve je dakako bilo novo, inspirativno, bolno dokazujuće, no ne i neizvedivo, jednom mišlju upravo obrnuto proporcionalno od svega što me je čekalo povratkom na ovo tržište. Vizualne i procesne komunikacije do dana današnjeg nisu postavljene u nišu kakvu smo nalazili unutar EU prostora, s druge pak strane taj isti prostor bio je saturiran galopirajućim self promotion integral market communications for new liberal capitalism corporative model. Koristim eng. fraze jer mi se u jednom pitch-u dogodilo da konkurencija (o kojoj uvijek sve najbolje govoriti treba) poslužila terminom „šejpovanje“ - jer bolji oblik za pojam oblikovanje nisu uspjeli naći. Borba na takvom tržištu je de facto borba u količini stranih pojmova koje ćemo bolje povezati u što „slušniju“ stranu inačicu termina koja jamči uspjeh u koliko odaberemo takvog partnera, dakako da veličina i / ili realna potkovanost tima koji bi trebao provoditi navedenu komunikaciju ili već koji drugi proces pada u vodu, a da ni ne spominjem mrsku nam lokalizaciju (jer kak' bi to moglo biti dobro ako već nije negdje drugdje primijenjeno). Mnogo toga leži u istinama, tj. u priznavanju vlastitih spoznaja i znanja koje dosežu okvire taština (gornjih ili donjih granica) te time određujemo tko nas „smije definirati“ ili s nama surađivati. Ovaj tekst nije kritika već samo osvrt na status, u koliko je kritika onda je pak kritika nas samih. Zgođušan je fenomen nevjerojatno visoka upućenost u strateški menadžment većine klijenata (poglavito potencijalnih) čiji bordovi ili marketinški voditelji su svi od reda ne samo čuli već i poznaju scenario planning metodologiju pri razvijaju strategija razvoja. Te nas time uvjeravaju da je Hrvatska zapravo nisko korumpirano društvo, jer je poznato gdje strategija caruje tamo nema mjesta za korupciju. Time naravno činimo krucijalnu grešku primjenjujući poučak donesen iz EU-a da s klijentima treba razgovarati ne nagovarati ih (barem ne odmah).

„Novi klijent je pred vratima, a treba nam 100.000,00 kn, nema frke - toliko će koštati realizacija projekta.“ Sounds familiar? Nekako imam dojam da se ovaj model sve manje primjenjuje, ne samo zato što je nastupila kako nestašica novca tako i klijenta već zato što usluga treba koštati koliko treba koštati, a rad treba biti sproveden na način da izazove zadovoljstvo kod onih koji ga kreiraju kao i onih koji ga konzumiraju. Opet, vrijeme će potvrditi ili opovrgnuti ovu moju pretpostavku.

I što je onda sa „susjedovim malim koji je super na kompjuteru“? Susjedov mali je evoluirao u mrčdajzing edvertajzing ful servis marketing ejđnsi, fura patosiranu polovnu tricu i odnosi vam / nam pitch koji niti nije raspisan. Napredak je sve prisutan! No, ne trebamo se bojati jer pristupanje EU-u nije interaktivan proces, naravno da je jednostran i naravno da će forma odnositi pobjedu nad sadržajem u većini slučajeva.

Stoga gledamo li na onaj figurativni iznos od 100k kn kroz potrebu da ga inkasiramo, EU će nam biti jednako daleko koliko je i blizu sada, pogledamo li to kroz prizmu iznosa novca koji je posljedica rada koji smo odradili punom posvećenošću i uživanjem, Europa nikada niti nije bila nešto izvan nas.

Sergej Bulić

Stranica 1 od 2