Ovo je trebao biti predgovor, no kako nije, postupit ću kao u nekim restoranima – da se ne baci
[pri tom ne radi se o 4/5, već prije o 5/8]

Sjednete u restoran gdje vam posluže spektakularno jelo, negdje nakon trećeg slijeda sve luđih i neočekivanijih apsolutno nespojivih gastronomskih ekshibicija, poželite upoznati kuhara, kreatora ovih nevjerojatnih delicija. Uglađeni, sasvim regularni konobar prenese vašu želju.

Chef dođe, ljubazno vas pozdravi i kaže da su jela samo isprika kako bi se vi osjećali ugodno u njihovom ambijentu. Čuda se redaju do kraja vašeg objeda.
Na kraju sve te kulinarske svečanosti platite i izađete iz restorana. Ipak na ulici vas presretne  „aftertaste“  deserta koji vam je zapeo za zub, i vrati natrag u restoran. Ulazite obazrivo,  sluteći da je sve bio samo san.  Ulazite, kad tamo konobari  poslužuju blotere* natopljene najfinijim dosad neotkrivenim mirisnim esencijama, ne bi li se gosti prisjetili neke od svojih najljepših davno zaboravljenih uspomena, te  kako bi po opisu baš te uspomene mogli spraviti jelo.
Trenutak dva je dovoljan da shvatite, kako u potpunosti ispunjavaju želje gostiju.
Gubite strpljenje, i žurno upadate u kuhinju!
Nema čarobnjaka, al' ima čarolije!
Jedni spravljaju mirise, drugi kuhaju, treći uzgajaju bilje u vrtu pod prozorom, četvrti treniraju finoću ophođenja, zajedničko im je samo to što su na okupu. Slave taj svoj zajednički prostor na način, da vi uživate u njemu!?  Nema razloga!  Emocija, okus, miris i zvuk pobjeglog  daha neočekivanog oduševljenja, je sve što čini taj prostor.

Eat Suite je samo prvi od koraka artikulacije glazbenog prostora koji zauzima ovaj neobičan spoj glazbenog metjera.

Nisu natjerali, već zamolili dvorac da svira u odjecima njihove glazbe, koja je kirurški točnom ritmikom hvatala zvuk od jednog do drugog glazbenika, prije no što je stigao do njih. Sustav je to glazbene anticipacije koji pripada hrabrima, da ga proizvedu i smjelima da ga zadrže.

Tematska odrednica stremi hrani, no interpretira je daleko dublje od slasne sitosti, jednako tako ne artikulira ni njen sastav, već se bavi smislom u procesu. U procesu spravljanja, doživljavanja i konzumiranja – ideje . Takvo što mogu samo djeca, no nije to infantilni impuls u igri jer su zajedno.
To je dječačka hrabrost da zaigraju nogomet protiv većeg tima, u nadi da će im narasti krila na nogama i da će ih pobijediti promjenom medija - leta naspram trka! Koliko god zvuk zalazio u neočekivane ritmičke modele nikada ne gubi smisao harmoničnosti i neočekivanosti, ali  uvijek u jasnoj formaciji zadanog dogovora. Igramo dok ne pobijedimo prostor!
Svaki genijalni tim ima svoga vođu – genijalca, ovaj tim ima genijalce vođene konceptom koji izvire iz svih njih u slijedu zadanoga. I čim pomislite da ste shvatili taj ljepljivi ritam ovog neobično skrojenog ansambla udaraljki s klasičnim bubnjem, tamburicom, bas gitarom i klavirom, zastanete u potrebi da odredite stil, žanr.  Pop, rock, etno-jazz, filmske glazba, klasika, world musica . Ne,  sve je i sve nije! Trebalo bi u ući  u njihovu glavu il' njihova srca i tamo pronaći odrednicu.
Razmišljati poput njih! Kako bi oni, na primjer, lovili zeca? Da li bi hvatali zeca ili ideju o njemu? Vjerojatno bi čučnuli u grm i fućkali kao mrkva.
U ostalom ,
tko još lovi zeca,
a i kome treba žanr!